Almost everyone has a Red Cross or Red Crescent story. What's yours?
Presque tout le monde a une histoire Croix-Rouge ou Croissant-Rouge. Quelle est la vôtre?
Casi todo el mundo tiene una historia con la Cruz Roja o la Media Luna Roja. ¿Recuerdas la tuya?
كل الناس تقريباً لديهم قصة مع الصليب الأحمر أو الهلال الأحمر. ما هي قصتك؟

The beneficiary donor, Grandma Cha. Korean Red Cross

#Red Cross
#Volunteer
#Beneficiary
By okhee Kim – 1 week ago

“Thank you, Thank you, I will never forget such kindness even in Heaven”, A story of Cha’s embodiment of ideal human kindness

A group of young journalists has been connecting with people who have their own personal Red Cross Stories. As people share their stories, we are reminded of ambitions and the motto of Red Cross. Today, we would like to introduce a story of Hong-Ja Cha, which is the last story of Red Cross Story. Her story gives us a lesson that teaches us a true value of love.

             Hong-Ja Cha is 94 years old woman. She lives in a half basement room, Shinwol 3 dong, Yangchungu, where a steep slope and a small electric heater clearly show hardships of her life. During her 20s, she lost her husband and raised her young daughter by herself. Such hardship brought Red Cross and Cha together when Red Cross volunteers visited her to comfort and support her. Though it started as a simple kindness, this relationship lasted for a very long time.

             Cha is a very independent person, and she knew the kindness she deserves was a privilege. As a result, she always thanked Red Cross Volunteers for an act of kindness. Though it started as a small attention for people who were less fortunate, the relationship between Cha and Red Cross advanced as “Hee-Mang Windmill Program” Senior Social Aid. For the time during the relationship, she often said she would never forget the kindness of volunteers.

             One day, she donated 5,000,000 won. She donated such amount via collecting recycled papers, saying she always appreciated the aid and would like to donate to return the kindness, which she received. Despite her poor living condition, she donated saying, “I receive daily expenses from the government, food from the local welfare center and rations from the Red Cross volunteers. I have nowhere to spend money”. Although, Cha donated like it was not a big deal, this donation was not easy thing to do. For the donation, she had to save money and collect recycled paper for 6 years. By end of 6 years, the total amount of continuous donation reached 15,000,000 won. She said, although she was living a comfortable life style with basic living expense aids, she was always thought such kindness as a debt. She firmly believed that the debt must be repaid and by returning such kindness to the society will enables other kindness for the ones who are less fortunate. Such attitude for her donation perhaps shows the ideal spirit of Red Cross.

             In last January, Cha called Geum-Ok Lee who is a volunteer who had close relationship with Cha, for the request to go to the hospital. Wishing for the best, Cha was moved to the hospital. However, the reality was harsh, she was diagnosed with colon cancer. It was devastating news. Worse comes worse, she was unable to withstand the surgery due to her age and physical condition. Unable to go through the surgery, she was moved to the Care Center. Even, during her sufferings in the Care Center, she thanked the volunteers and reminded them that she will always be thankful. Unfortunately, she was unable to recover. Soon she passed away at the age of 94.

             During the grief for her loss, her 74 years old daughter visited the volunteers and donated 1,500,000 Won. Cha had spent minimal amount for her hospital bills and donated everything that she had left. Though she is not with us today, Cha’s representation of love, sharing, and hope will always be remembered and reminded in our hearts. It is our wish that the story of Cha will give a life-long lesson of a kind heart. 

Written by Kim Okhee, staff of Korean Red Cross 

Moja priča
Prvi moj doticaj sa Crvenim križem bio je kada sam primljen u podmladak CK u prvom razredu osnovne škole. Kasnije sam sudjelovao u gradskom natjecanju škola u pružanju prve pomoći, a normalan slijed  po meni bilo je darivanje krvi s napunjenih 18 godina pa sve do danas kada sam došao do brojke od 106 darivanja. Znak Crvenog križa meni je uvijek bio više od znaka, on je značio humanost, spremnost da pomogneš onoliko koliko možeš drugome kome je pomoć potrebna, značio je anonimnost, značio je ponos što mogu drugome pomoći. Kruna dugogodišnje aktivnosti je spoznaja da sam zasigurno nekome pomogao, možda i spasio život, a naposljetku je uslijedilo i društveno priznanje u vidu odlikovanja Predsjednika Republike “RED DANICE HRVATSKE S LIKOM KATARINE ZRINSKE” za iskazanu humanost u darivanju krvi.
Moj životni moto je pomagati drugome i rado ću se i ubuduće odazvati pod zastavu i znak Crvenog križa u svim aktivnostima koje se budu provodile. 
Dinko Kudrić, 56 godina, GDCK Rijeka

Moja priča

Prvi moj doticaj sa Crvenim križem bio je kada sam primljen u podmladak CK u prvom razredu osnovne škole. Kasnije sam sudjelovao u gradskom natjecanju škola u pružanju prve pomoći, a normalan slijed  po meni bilo je darivanje krvi s napunjenih 18 godina pa sve do danas kada sam došao do brojke od 106 darivanja. Znak Crvenog križa meni je uvijek bio više od znaka, on je značio humanost, spremnost da pomogneš onoliko koliko možeš drugome kome je pomoć potrebna, značio je anonimnost, značio je ponos što mogu drugome pomoći. Kruna dugogodišnje aktivnosti je spoznaja da sam zasigurno nekome pomogao, možda i spasio život, a naposljetku je uslijedilo i društveno priznanje u vidu odlikovanja Predsjednika Republike “RED DANICE HRVATSKE S LIKOM KATARINE ZRINSKE” za iskazanu humanost u darivanju krvi.

Moj životni moto je pomagati drugome i rado ću se i ubuduće odazvati pod zastavu i znak Crvenog križa u svim aktivnostima koje se budu provodile. 

Dinko Kudrić, 56 godina, GDCK Rijeka

Crveni križ i ja
Često sam kao dječak provodio vrijeme na Gradskom bazenu u Virovitici uživajući u čarima plivanja, ronjenja i svih drugih aktivnosti vezanih uz vodu i oko vode. Kada sam shvatio da u vodi neizmjerno uživam aktivno sam se počeo baviti plivanjem. Natjecanja u tom sportu postala su dio mog života a rezultati koje sam postizao sve su me više poticali da se što više i aktivnije bavim plivanjem. Djetinjstvo i mladost su obilježili mnogi plivački trofeji i vrlo zavidni rezultati, a onda je došao trenutak da sam napustio svoj grad i došao na studij medicine u Osijek. I dalje sam bio prijatelj s vodom i nastavio sa svojim aktivnostima na osječkim gradskim bazenima.
U jednom trenutku sam shvatio da bih svoju vještinu mogao povezati sa svojim studijem i da je služba spašavanja života na vodi nešto što će me učiniti jačom, boljom i kvalitetnijom osobom. Zahvaljujući prijateljima iz osječkog Crvenog križa koji su me uveli u tajne spašavanja i spasilačkog sporta, počeo sam aktivno sudjelovati i trenirati u tom smjeru. Nije bilo lako uskladiti obveze na fakultetu, ali uz dobru volju i organizaciju nekako sam uspijevao. Moj trud i volja su se isplatili te sam nagrađen brojnim priznanjima na tom polju. Nastupio sam i predstavljao Crveni križ i Hrvatsku na svjetskim spasilačkim mitinzima u Njemačkoj i Egiptu. Posebno se ponosim titulom najboljeg natjecatelja Hrvatske u spašavanju života na vodi koju sam osvajao dvije godine zaredom.
Baviti se tako humanim sportom i biti aktivan u organizaciji Crvenog križa mislim da bi trebali mnogi mladi ljudi jer biti spasilac i član Crvenog križa čini čovjeka boljom, jačom i kvalitetnijom osobom.
Dino, Osijek

Crveni križ i ja

Često sam kao dječak provodio vrijeme na Gradskom bazenu u Virovitici uživajući u čarima plivanja, ronjenja i svih drugih aktivnosti vezanih uz vodu i oko vode. Kada sam shvatio da u vodi neizmjerno uživam aktivno sam se počeo baviti plivanjem. Natjecanja u tom sportu postala su dio mog života a rezultati koje sam postizao sve su me više poticali da se što više i aktivnije bavim plivanjem. Djetinjstvo i mladost su obilježili mnogi plivački trofeji i vrlo zavidni rezultati, a onda je došao trenutak da sam napustio svoj grad i došao na studij medicine u Osijek. I dalje sam bio prijatelj s vodom i nastavio sa svojim aktivnostima na osječkim gradskim bazenima.

U jednom trenutku sam shvatio da bih svoju vještinu mogao povezati sa svojim studijem i da je služba spašavanja života na vodi nešto što će me učiniti jačom, boljom i kvalitetnijom osobom. Zahvaljujući prijateljima iz osječkog Crvenog križa koji su me uveli u tajne spašavanja i spasilačkog sporta, počeo sam aktivno sudjelovati i trenirati u tom smjeru. Nije bilo lako uskladiti obveze na fakultetu, ali uz dobru volju i organizaciju nekako sam uspijevao. Moj trud i volja su se isplatili te sam nagrađen brojnim priznanjima na tom polju. Nastupio sam i predstavljao Crveni križ i Hrvatsku na svjetskim spasilačkim mitinzima u Njemačkoj i Egiptu. Posebno se ponosim titulom najboljeg natjecatelja Hrvatske u spašavanju života na vodi koju sam osvajao dvije godine zaredom.

Baviti se tako humanim sportom i biti aktivan u organizaciji Crvenog križa mislim da bi trebali mnogi mladi ljudi jer biti spasilac i član Crvenog križa čini čovjeka boljom, jačom i kvalitetnijom osobom.

Dino, Osijek

Moja priča
 
Moji prvi kontakti s organizacijom Crvenog križa u Osijeku datiraju još od daleke 1953. godine. U jesen 1952. godine Crveni križ u Osijeku odlučio je pokrenuti obuku iz pružanja prve pomoći za polaznike gimnazija u Osijeku. Obuka je započela za zimskih praznika 1953. godine za ukupno 38 polaznika (19 učenica i 19 učenika) Gimnazije ”Ive Lole Ribara” i ”Sare Bertić” u Osijeku. 
Od te grupe polaznika  osnovana je prva Terenska jedinica Crvenog križa u tadašnjoj državi, koja se svake naredne godine dopunjavala novim polaznicima tečaja prve pomoći koji su po završetku nastavili svoje djelovanje u Terenskoj jedinici. Članovi Terenske dalje su se osposobljavali za djelovanje u raznim uvjetima, a za provođenje tih programa Terenska jedinica bila je opremljena za pružanje prve pomoći, opremom za rad u zimskim uvjetima, a članovi su prošli i tečaj skijanja u Kropi (Slovenija). Terenska jedinica bila opremljena zimskim i ljetnim uniformama isključivo s obilježjima Crvenog križa.  
U to vrijeme prestanak rada u Terenskoj jedinici poklapao se s polaganjem mature i odlaskom većine članova na daljnje školovanje i studije. Po završetku školovanja mnogi su povratkom u grad Osijek nastavili svoj put u Crvenom križu kao volonteri.
Sve sam to prolazio i ja i održao kontakt s Odborom Crvenog križa u  Osijeku. Dan danas dio članova Prve Terenske jedinice (njih oko 30) održava redovne godišnje ili dvogodišnje susrete u Osijeku.
Moja zadnja aktivnost kao volontera bila je 2013. godine u vrijeme opasnosti od poplave dijela kuća u Donjem gradu, kad sam sudjelovao u pripremi prihvata eventualno evakuiranih građana. Priprema je izvršena u objektu Hrvatskog doma u Mjesnom uredu Tenja. Na sreću, do evakuacije nije došlo.
Pripadanje ovoj organizaciji obilježilo je veći dio moga života. Zadivljujući je osjećaj da pripadate jednoj tako odabranoj grupi mladih, danas ostarjelih, ali mahom u životu uspješnih
ljudi, koji su i nadalje privrženi humanim idejama koje promiče organizacija Crvenog križa. 

Ladislav Keller, Osijek  

Moja priča

 

Moji prvi kontakti s organizacijom Crvenog križa u Osijeku datiraju još od daleke 1953. godine. U jesen 1952. godine Crveni križ u Osijeku odlučio je pokrenuti obuku iz pružanja prve pomoći za polaznike gimnazija u Osijeku. Obuka je započela za zimskih praznika 1953. godine za ukupno 38 polaznika (19 učenica i 19 učenika) Gimnazije ”Ive Lole Ribara” i ”Sare Bertić” u Osijeku.

Od te grupe polaznika  osnovana je prva Terenska jedinica Crvenog križa u tadašnjoj državi, koja se svake naredne godine dopunjavala novim polaznicima tečaja prve pomoći koji su po završetku nastavili svoje djelovanje u Terenskoj jedinici. Članovi Terenske dalje su se osposobljavali za djelovanje u raznim uvjetima, a za provođenje tih programa Terenska jedinica bila je opremljena za pružanje prve pomoći, opremom za rad u zimskim uvjetima, a članovi su prošli i tečaj skijanja u Kropi (Slovenija). Terenska jedinica bila opremljena zimskim i ljetnim uniformama isključivo s obilježjima Crvenog križa.  

U to vrijeme prestanak rada u Terenskoj jedinici poklapao se s polaganjem mature i odlaskom većine članova na daljnje školovanje i studije. Po završetku školovanja mnogi su povratkom u grad Osijek nastavili svoj put u Crvenom križu kao volonteri.

Sve sam to prolazio i ja i održao kontakt s Odborom Crvenog križa u  Osijeku. Dan danas dio članova Prve Terenske jedinice (njih oko 30) održava redovne godišnje ili dvogodišnje susrete u Osijeku.

Moja zadnja aktivnost kao volontera bila je 2013. godine u vrijeme opasnosti od poplave dijela kuća u Donjem gradu, kad sam sudjelovao u pripremi prihvata eventualno evakuiranih građana. Priprema je izvršena u objektu Hrvatskog doma u Mjesnom uredu Tenja. Na sreću, do evakuacije nije došlo.

Pripadanje ovoj organizaciji obilježilo je veći dio moga života. Zadivljujući je osjećaj da pripadate jednoj tako odabranoj grupi mladih, danas ostarjelih, ali mahom u životu uspješnih

ljudi, koji su i nadalje privrženi humanim idejama koje promiče organizacija Crvenog križa.

Ladislav Keller, Osijek  

Mi Historia: Día Mundial del Donante de Sangre

Crveni križ i ja!
Moja volonterska priča počinje davne 2008. godine kada kao učenica 6. razreda osnovne škole, promatram stariju generaciju kako vježba za natjecanje prve pomoći. Već onda sam znala da ću na istom mjestu sljedeće godine biti upravo ja. Moj plan se i ostvario, sljedeće godine postajem zamjena vođe ekipe, a naredne tri godine i vođa ekipa prve pomoći. Svake godine odlazim na međužupanijsko natjecanje i osvajam brojne nagrade i vrijedne pohvale. Godine 2013. plasiram se sa svojom ekipom na državno natjecanje. Sati i sati rada i truda bili su iza mene. Nažalost, moja priča s prvom pomoći tu naglo završava. Priznajem, osjećala sam se pomalo izgubljenom misleći kako više neću biti u doticaju s predivnim ljudima koje sam kroz godine upoznavala volontirajući. No, tada se pojavljuje Valentina Klasiček koja me usmjerava više ka socijalnom radu. Jer volontiranje u CK nije samo prva pomoć… Tek tada sam shvatila pravu čar volontiranja. Shvatila sam koliko zapravo vrijedi pola sata prodavanja kupona, pola sata igre s dječicom, pola sata razgovora sa starijima i nemoćnima. Zapravo, vrijeme nije ni bitno. Bitna je naša volonterska namjera da svoje vrijeme utrošimo besplatno i dobrovoljno na ublažavanje nečije patnje u ovom bešćutnom svijetu gdje svi teže materijalnom i traže nešto zauzvrat. Mnogi moji prijatelji ne shvaćaju moju potrebu za pomaganjem, odnosno volontiranjem. Teško je shvatiti kako te volonterska akcija može ispuniti više no šoping ili izlazak. Neopisiv je osjećaš kad pomogneš nekome i izmamiš osmijeh na njegovo lice, dogodi se lančana reakcija! Najednom - smiješ se i ti! Tek mi je 18, nadam se da ćemo se smijati još neko vrijeme, jer što nam naposljetku preostaje.
Marta, Krapina

Crveni križ i ja!

Moja volonterska priča počinje davne 2008. godine kada kao učenica 6. razreda osnovne škole, promatram stariju generaciju kako vježba za natjecanje prve pomoći. Već onda sam znala da ću na istom mjestu sljedeće godine biti upravo ja. Moj plan se i ostvario, sljedeće godine postajem zamjena vođe ekipe, a naredne tri godine i vođa ekipa prve pomoći. Svake godine odlazim na međužupanijsko natjecanje i osvajam brojne nagrade i vrijedne pohvale. Godine 2013. plasiram se sa svojom ekipom na državno natjecanje. Sati i sati rada i truda bili su iza mene. Nažalost, moja priča s prvom pomoći tu naglo završava. Priznajem, osjećala sam se pomalo izgubljenom misleći kako više neću biti u doticaju s predivnim ljudima koje sam kroz godine upoznavala volontirajući. No, tada se pojavljuje Valentina Klasiček koja me usmjerava više ka socijalnom radu. Jer volontiranje u CK nije samo prva pomoć… Tek tada sam shvatila pravu čar volontiranja. Shvatila sam koliko zapravo vrijedi pola sata prodavanja kupona, pola sata igre s dječicom, pola sata razgovora sa starijima i nemoćnima. Zapravo, vrijeme nije ni bitno. Bitna je naša volonterska namjera da svoje vrijeme utrošimo besplatno i dobrovoljno na ublažavanje nečije patnje u ovom bešćutnom svijetu gdje svi teže materijalnom i traže nešto zauzvrat. Mnogi moji prijatelji ne shvaćaju moju potrebu za pomaganjem, odnosno volontiranjem. Teško je shvatiti kako te volonterska akcija može ispuniti više no šoping ili izlazak. Neopisiv je osjećaš kad pomogneš nekome i izmamiš osmijeh na njegovo lice, dogodi se lančana reakcija! Najednom - smiješ se i ti! Tek mi je 18, nadam se da ćemo se smijati još neko vrijeme, jer što nam naposljetku preostaje.

Marta, Krapina

Moja priča
Ne sjećam se godine, ali po svemu sudeći unazad dvije do tri godine volontiram u Crvenom križu. To je za mene veliki uspjeh. Pomagati nekome je veliki uspjeh jer me to ispunjava. Ne bih volio duljiti s uvodom i prije svega bih se htio predstaviti. Moje ime je Darko Cimeša, rođen sam 29. travnja 1986. god. u Karlovcu. Sve je krenulo jednog dana kada me prijatelj Nikola pozvao na sajam poslova da potražimo posao s obzirom da smo obojica nezaposleni. Šetajući i pregledavajući sve te firme koje su izlagale svoje ponude nisu mi bile nikako primamljive ili pak jesu, ali se u njima nisam mogao naći jer moj životopis nije bio nikome primamljiv. Nakon očajničkog traženja, na samom izlasku vidio sam grupu mladih, nasmijanih ljudi koji su na sebi imali veliki znak crvenog križa i dijelili su letke. Uzeo sam letak od neke djevojke i krenuo prema njihovom štandu. Znatiželjno sam ispitivao mogućnosti Crvenog križa. Što rade? Čime se bave? Moram priznati da me privukla sama činjenica da možeš nekome pomoći. Imao sam viška slobodnog vremena i htio sam ga iskoristit na pravi način.
Djevojka koja je sa mnom razgovarala zakazala je sastanak. Kada sam došao, nisam bio baš oduševljen jer su tamo bili svi mlađi od mene, a ja sam tražio nešto više, htio sam raditi nešto drugo i tada me djevojka koja je vodila sastanak uputila do drugog djelatnika koji je baš pripremao tečaj i edukaciju o Pripremi za djelovanje u katastrofama i izvanrednim situacijama. To mi se činilo primamljivo i danas sam dio Interventnog tima Crvenog križa Karlovac. Moram priznati, jedno sjajno iskustvo, okružen sam dobrim ljudima, sjajnim volonterima. Održavamo akcije i vježbe za slučaj katastrofa. Najsvježija je ova obrana od poplava gdje sam s Crvenim križem bio skoro svakog dana. Osim interventnog tima, uključio sam se i u rad socijalne samoposluge koja dvaput tjedno dijeli namirnice socijalno ugroženim obiteljima koje volonteri prikupljaju na svojim akcijama po trgovačkim centrima, školama, firmama i sl. I dalje sam nezaposlen, ali zato u slobodno vrijeme imam jedan jako dobar i zanimljiv posao, volontiranje u Crvenom križu, i kad bih ponovno birao opet bih izabrao Crveni križ.
Darko Cimeša, Karlovac

Moja priča

Ne sjećam se godine, ali po svemu sudeći unazad dvije do tri godine volontiram u Crvenom križu. To je za mene veliki uspjeh. Pomagati nekome je veliki uspjeh jer me to ispunjava. Ne bih volio duljiti s uvodom i prije svega bih se htio predstaviti. Moje ime je Darko Cimeša, rođen sam 29. travnja 1986. god. u Karlovcu. Sve je krenulo jednog dana kada me prijatelj Nikola pozvao na sajam poslova da potražimo posao s obzirom da smo obojica nezaposleni. Šetajući i pregledavajući sve te firme koje su izlagale svoje ponude nisu mi bile nikako primamljive ili pak jesu, ali se u njima nisam mogao naći jer moj životopis nije bio nikome primamljiv. Nakon očajničkog traženja, na samom izlasku vidio sam grupu mladih, nasmijanih ljudi koji su na sebi imali veliki znak crvenog križa i dijelili su letke. Uzeo sam letak od neke djevojke i krenuo prema njihovom štandu. Znatiželjno sam ispitivao mogućnosti Crvenog križa. Što rade? Čime se bave? Moram priznati da me privukla sama činjenica da možeš nekome pomoći. Imao sam viška slobodnog vremena i htio sam ga iskoristit na pravi način.

Djevojka koja je sa mnom razgovarala zakazala je sastanak. Kada sam došao, nisam bio baš oduševljen jer su tamo bili svi mlađi od mene, a ja sam tražio nešto više, htio sam raditi nešto drugo i tada me djevojka koja je vodila sastanak uputila do drugog djelatnika koji je baš pripremao tečaj i edukaciju o Pripremi za djelovanje u katastrofama i izvanrednim situacijama. To mi se činilo primamljivo i danas sam dio Interventnog tima Crvenog križa Karlovac. Moram priznati, jedno sjajno iskustvo, okružen sam dobrim ljudima, sjajnim volonterima. Održavamo akcije i vježbe za slučaj katastrofa. Najsvježija je ova obrana od poplava gdje sam s Crvenim križem bio skoro svakog dana. Osim interventnog tima, uključio sam se i u rad socijalne samoposluge koja dvaput tjedno dijeli namirnice socijalno ugroženim obiteljima koje volonteri prikupljaju na svojim akcijama po trgovačkim centrima, školama, firmama i sl. I dalje sam nezaposlen, ali zato u slobodno vrijeme imam jedan jako dobar i zanimljiv posao, volontiranje u Crvenom križu, i kad bih ponovno birao opet bih izabrao Crveni križ.

Darko Cimeša, Karlovac

A memory of Solferino

By Olof Collin – 1 month ago

When I was a kid and saw the emblem. About 6 years old.

The first trip to Solferino and the 150th anniversery in 2009. Wonderful feeling!

The volunteers and their eager to help people even outside office ours all year around. When you see the joy when they share their stories.

The Red Cross became part of my world

By Hakan Hellberg – 1 month ago

During the war years 1939-44 I was active in the junior Home Guard and often saw the red cross emblem on military medical corps soldiers. Also on films and news reports including the evacaution of wounded soldiers at the front. Since that time the Red Cross as a symbol and a reality has been an essential part of my world view.

As President of the Finnish Red Cross I participated in a reunion of Finnish medical personnel, doctors and nurses, and was deeply impressed by their reports and experiences. The combination of profeesional capability under difficult circumstances and human concern for the patients that could be helped as well as those that were beyond help provided a very deep eimpression and a feeling of respect for the collegues that had been working in the field.

To see what needs to be done and to realize that I at that moment have the time, the ability and the resources to respond to that need. 

Regular Donor

#Red Cross
#Blood donor
By Lisa Harrison – 1 month ago

My mom and I were in an automobile accident.  It cracked her chest open.  She had to have surgery.  She was dead for awhile.  The only reason she lived is because they gave her five units of blood.  I’ve been a regular donor since.